Vrijeme za sreću ističe.

Možda je trebalo da počenem od toga kako je ljeto iza ćoška, kako sam sretan, zadovoljan i kako je sve savršeno. Da je život divan, da svaki dan trebamo biti sretni i nasmijani jer gdje će vam veći razlog od tog da „živite“.

Možda je trebalo, ali ja neću. Bar ne ovaj put. Ne u ovom tekstu. Zapravo došao sam samo da ti napišem neko oproštajno pismo. Ni sam ne znam od koga se opraštam ali znam da je namijenjeno mnogima. Namijenjeno je prošlosti. Onoj koja ostaje iza, koja ne nastavlja da korača zajedno sa mnom. Ona koja više ne živi, a nekad je gorjela. Ona koju sam volio, a sada je zaboravljam. Onu moju.

Svi mi imamo tu iskru koju uvijek čuvamo u sebi nadajući se da će jednog dana opet biti vatra. Svi mi imamo osobe koje čuvamo negdje duboko u sebi nadajući se da će se jednog dana vratiti.
Kako smiješno, zar ne? Volimo one koje želimo zaboraviti. Zaboravljamo one koje volimo. Vrijeme prolazi, a mi šutimo. Gubimo jedni druge. Odlazimo. Tinjamo.

A šta je tebi srećo ostalo? Da li ti je išta ostalo? Još uvijek si visoko gore, tijelo ti je negdje na samom vrhu, a sve ostalo je još davno palo nisko.

Divno je to kako te život nekad zbaci sa sedla. Izgubiš kontrolu i jednostavno padneš. Ponekad to radimo jer smo glupi, ponekad jer mislimo da smo previše pametni.

Sada sam napokon shvatio da se bez nekih osoba može. Shvatio sam da ih ne moraš čuvati. Ono što trebaš uraditi jeste napraviti mjesta za neke nove ljude. Bolje. One koji će da te učine sretnim. Trebaš se okružiti sa onim ljudima zbog kojih ćeš osjetiti život u jednom trenutku.

Imanuel Kant je rekao nešto jako zanimljivo :

„Mi ljudi na kraju nemamo nikoga osim nas, dakle učinimo najbolje od toga.“

Zato sada, vrijeme je za onaj početak koji sam spomenuo na uvodu teksta. Zapravo vrijeme je za život. Vrijeme za prošlost je isteklo, pretpostavljam.

Ponekad je vaš život baš poput pješčanog sata. U jednom trenutku sav pijesak će da istekne i onda ga treba okrenuti kako bi ponovo počeo da teče. Ono što ponekad trebamo uraditi, jeste ostaviti taj pješčani sat baš onakav kakav jeste. Jer neki satovi, baš poput nekih života ne zaslužuju šansu da im vrijeme i dalje teče.
 
 
 
                                                 S ljubavlju i mržnjom...