Naši vozovi zaborava.

Zaboraviti možemo svi. Da li želimo zaboraviti je ipak odluka koju može napraviti samo njih nekoliko.

Da li je granica zaborava to da pronađemo nešto novo ili je ona nešto posve drugo?

Koliko je potrebno našem srcu da izbriše tragove i ožiljke prošlosti i da počne pisati neku drugu priču?

Sjedeći na stolici koja je sve samo ne udobna,slušajući prijateljicu kako govori o tome kako je nesretna u zadnje vrijeme jer eto njeno srce još nije zaboravilo ja nisam mogao a da se ne zapitam : zašto je ta lekcija tako dugotrajna i bolna?

Da li smo bolji ljudi poslije toga,poslije plakanja,tugovanja,poslije prihvatanja činjenice da je sve gotovo i da je vrijeme za dalje?

Ili smo možda još uvijek jebeni nered jer smo samo ljudi i tako smo navikli i ne znamo za drugo?

Volio bih da mogu da dam odgovor na sve ovo ali ne pomaže ni to da se smrzavam jer majstor koji treba da dođe i pogleda ove radijatore još nije došao.

Sad se vjerovatno pitate kako od ljubavi do radijatora ali eto to sam ja.

Osoba koja je opsjednuta tuđim životima ne zato što to želi već jednostavno šta ima zanimljvije,osoba koja voli svoj život i pokušava da riješi tu misteriju i onda opet osoba koja je upravo u dvije rečenice opisala sve vas.

Da li je moja prijateljica zaboravila? Ne moraš pitati da bi znao jer neće. Nikada. Koliko god vremena da prođe,koliko god njih ona za-jebala,uvijek će biti on,taj prvi i njena Karenjina sa sivim očima. Bar tako ona kaže.

Radijator još uvijek pokvaren,napolju kiša,srce još uvijek ledeno i gorko,propuštene prilike tamo negdje,vozovi i dalje kasne a u međuvremenu dešava se život.

​
                           
                                                     S ljubavlju i mržnjom...