Izgubljeno i nađeno

Ove sedmice sam shvatio koliko je zapravo život kratak. Nemamo vremena biti one osobe koje se ljute i dure, nemamo vremena biti one osobe koje žive u prošlosti, imamo tek toliko vremena da svaki trenutak proživimo kao da je posljednji.

Ove sedmice sam opet u gradu gdje je sve jednom davno počelo. Moja priča, njihova priča, vaša priča. Svaki put kada se vratim u ovaj grad, vrate se i sve one divne uspomene. Vrate se svi oni ljudi koji su jednom bili dio mene. Oni više nisu tu. Možda više nikada neće ni biti.

Interesantno je kako ti život da neke ljude samo da ti ih oduzme. Ponekad smrt nije ono što te razdvoji od nekih ljudi, ponekad je život taj koji je zapravo puno gori od smrti.

Poznavao sam toliko mnogo ljudi, bio sam prijatelj sa njima. Ali sada, zapravo i tada, nikada nisam znao šta ta riječ predstavlja. Sada shvatam da prijateljstvo ne mora da znači nešto dobro, ono ne mora da znači zauvijek. Ponekad prijateljstvo nije zauvijek. Zato ja nikada nisam volio da sebe stavljam između margina te riječi. Shvatio sam da sve one ljude koje volim i koje me vole, da sve one ljude koji mi znače nešto, nikada nisam oslovljavao tako. Nikada im nisam stavljao tu etiketu prijatelja.

Za mene su uvijek te osobe nešto između, nešto više od svega. Za mene su to osobe koje su još uvijek tu. Nema ih puno, ali to je valjda jedini put u životu kada ne želiš kvantitet već kvalitet.

Vjerovali ili ne, ovaj grad je još uvijek isti. Ljudi su još uvijek isti. Oni se ne mijenjaju, nikad. Da li nam je potrebna promjena? Da li je odlazak u drugi grad promjena koja nam je trebala? Da li su novi ljudi u našim životima promjena za kojom smo tako silno žudili?

Kako smo postali ovako odbojni? Zašto nam je trebala etiketa za sve? Dopustili smo sebi da budemo one osobe koje odlaze, koje ne ostaju. Postali smo one osobe koje zaborave. Nije to lijepa sorta ljudi. Ali eto postojimo i još uvijek zaboravljamo.

Da li se ikada pitate kako su se neke priče mogle završiti? Možda da nismo bili glupi, naivni i tako sjebani. Možda bi neki ljudi sada bili sretni tamo negdje, možda bi sve bilo drugačije u nekom drugom vremenu.

Nažalost, šta ako je sve bilo već osuđeno na kraj i prije nego što je počelo? Imali smo živote prije toga. Imali smo živote prije ovog grada.

Nije sve završilo onako kako smo mi željeli. Ne mogu sve priče da imaju sretan kraj. Ne u ovom gradu. Ali ako se potrudiš, možda tvoja priča bude sretna.

Mi smo davno završili našu. Sada smo ništa više od ovih riječi, ništa više od uspomene koja me je natjerala da napišem ovo. Ništa više od grada na devet rijeka, blještavih svjetala, ljudi koji vole da ogovaraju i jebeno savršenih uspomena.

Tik-Tok. Vrijeme prolazi. Sve je ostalo isto. Penzioneri igraju šah, voda teče, ljudi se pozdravljaju na ulicama, mi smo sretni i nikada nećemo prestati biti.

Za osobu koja kaže da se manemo prošlosti, mnogo se vraća u svoju. Zato je sada napuštam. Ne zauvijek to sigurno. Volim svoju prošlost. Najbolja stvar ikada. Postoji samo još jedna bolja stvar od te. A to je imati prošlost u ovom gradu. Jer kada živiš ovdje, grad možda ima devet rijeka ali vaši životi imaju mnogo više.

Jesi li spreman da zaplivaš u svakoj?


                                             S ljubavlju i mržnjom...