 Smiješno je to kako sve vremenom gubi svoj značaj. Sve nekako ima rok trajanja. Pa i mi ljudi. Osmijeh postaje suza,ljubav postaje mržnja,život ide ka smrti a mladić postaje starac. Toliko smo sigurni u nešto,u nekog a onda kasnije ni sami ne znamo šta je dobro a šta ne. Smiješno je kako vadimo stvari iz te neke kutije koju nazivamo život. Vadimo ljubav i stavljamo je blizu srca. Neke osobe nam postaju „sve“. A onda jednom sve se vrati u tu istu kutiju. Ne zato što je došao kraj već zato što ste vi odlučili da je tako,da je kraj. Stavljamo na ruke narukvice koje vječnost znače,gledamo ih sa očima punim ljubavi i nikada ih ne skidamo. A onda jednog dana i one se vrate u tu kutiju. Kao da nikada nisu bile na našim rukama,kao da nikada nisu značile ljubav,kao da nikada nismo voljeli. A jesmo. I koštalo nas je to puno. Koštalo svega. I onda ne znamo da li uopšte volimo ili ne. Da li se samo silimo da radimo to sve,da glumimo ljubav? Da li smo od te ljubavi napravili pozorište a sebi dodijelili glavne uloge ili jednostavno ne možemo bez drame? Zašto je baš tako teško? Kako nešto na izgled tako savršeno može biti tako sjebano i razbijeno u hiljadu komadića? Kako onaj osmijeh prekriva suze? Zašto i dalje glumiš? Nikada neću razumijeti kako neko može da živi u laži. Kako neko može da svima predstavlja savršenstvo,a njegova soba se suza napila? Kako sa vremenom ljubav postaje samo riječ? Nisam siguran da li je to uvijek i bila,ništa više od riječi,ali zar je vrijedilo ono sve? Zagrljaji,poljupci,suze i sve one poruke koje si čitao duboko u noć. Zar vrijedi da zajebeš sve? Ili si ti već na početku preko ovog svega stavio etiketu „zajebano“? Divim ti se. Tebi. Njoj. I svima pored vas. Čestitam na vašoj predstavi,uvijek ste mogli da odglumite ama baš sve. Najbolje bol,pitam se zašto. Ali ono što nikada nećete moći odglumiti,onako baš dobro jeste sreća. Jer dragi moji,ona se ne glumi. Ona se ne kupuje. Ona je sve. A vi to nikada niste bili,vi to nikada nećete biti. Jedva čekam da vidim vašu sljedeću predstavu i šta imate u ponudi ovaj put,siguran sam da je po istinitom događaju,siguran sam da je priča sjebana. Baš kao ti. Baš kao ona. Baš kao... S ljubavlju i mržnjom...
0 Comments
 Ova sedmica je bila jako zanimljiva vjerovali ili ne. Konačno sam završio sa srednjom ali baš ono stavio tačku na sve to i sada je vrijeme za neke druge stvari. Sada sam na pohodu da upišem fax tako da mi je to trenutno prioritet br.1. A upoznao sam dosta novih ljudi ove sedmice,jer znate kako sam vam govorio da sam se upisao za vozački,e pa sad imam neka predavanja. Uglavom,moramo svaki dan provesti po skoro dva sata slušajući ovog lika koji trabunja ali baš ono puno. A ova moja grupa u kojoj sam stvarno nije normalna. Ima ovaj momak koji baš ono ima komentar na svaku,neka cura koja je stalno gladna,i još par njih koje još nisam dobro upoznao. Bazeni su se otvorili,vani je sunce,vašer je se otvorio i sve nekako vrišti ljeto ali ja to ne osjećam baš. Ne znam da li je do mene ili je u pitanju nešto drugo. Volio bih da putujem trenutno ili da odem iz ovog mjesta jer treba mi neka promjena a opet kome ne treba? Možda su potrebni stranci da bih ovaj grad bio živ,možda meni nedostaju neki ljudi,možda je sve laž,a možda samo možda je ipak sve ovo prolazno. Mislim da ću početi pisati malo češće ovo ljeto i da ću pisati razne postove,tako da očekujte svašta. Prati me na INSTAGRAMU ! S ljubavlju i mržnjom,pišem vam uskoro... |
Archives
March 2020
|
RSS Feed
