 ...ponekad misliš da ce neke stvari ostati zauvijek zakopane duboko u tebi ali onda se desi nesto. Neka iskra pokrene cijelu priču i osjećaji jednostavno kao na pladnju budu posluženi. Da li je dobro ili nije,e pa sve će da zavisi od odgovora,a znamo da je zbog njega „ovo“ bila tako dugo skrivena tajna...
Teško je,zapravo užasno je. Čuvaš taj osjećaj,skrivaš ga duboko u sebi i bojiš se. I cijelo vrijeme se pitaš zašto je to tako,zašto baš ti? Ali shvatiš sa vremenom da nisi jedini,ali se tako osjećaš. Dovraga nije lako,kako nekom da kažeš ono što za tebe predstavlja nešto veliko,ono nešto što svi čuvamo duboko zakopano u nama? Vrijeme prolazi,ali taj osjećaj kao da ne želi da ode zapravo i nema kud. I sve to vrijeme ti ćeš da budeš zatočen u svopstvenoj tajni. I mislit ćeš da će zauvijek biti tako. O ne,vjeruj mi neće. . Možda nećeš imati hrabrosti ali samo iskra je dovoljna da započne vatru ili u mom slučaju jedna rečenica zbog koje ja sad pišem ovo,zbog koje imam čudan osjećaj u stomaku. Trnci mi prolaze kroz tijelo dok očekujem bilo kakav odgovor na poruku,strepiš dok ukopan sjediš u ćošku sobe. Pa mislim upravo si rekao nešto veliko,valjda je dozvoljeno biti nervozan. I onda počinje onaj nezahvalni ili nezahvalni razgovor u kojem se prezojavaš ne želeći da ikada završi a opet sa druge strane moliš Boga da muke prestanu. U mojoj glavi sam se pitao da li se to zaista desilo.Imao sam osmijeh na licu a u isto vrijeme i bol. Neopisiva emocija,nešto čudno... I razgovor ide i nekako shvatiš da se upravo dešava ono za šta si molio Boga da se ne desi. Dešava se ono zbog čega nikada ništa nisi rekao. Ali nije još sve izgubljeno,nekako još uvijek ima nade ili je to patetika koja talasa mojim mozgom? Sada sam već izgubljen u svemu. Da li je ono što ona piše dobro ili loše,kako da protumačiš tu cijelu situaciju? I sada vec prelazim u onu fazu kada pocinje da ti se vraca ono sjecanje jer se naravno prisjecamo kako je to bilo nekad,sta je to sto volimo a sta ne. I shvatam da je život prokleto dobar igrač. Kroz razgovor opet upoznajem onu osobu u koju sam se „zaljubio“ na samom početku. Pojavljuje se ona sa vremena na vrijeme. Najgora stvar je ta što oboje kao da imamo alter-ego. Volimo jednu osobu,a onda našu drugu osobnost mrzimo. Ima li kraja? Ma ne,čekaj nije život još završio sa šutanjem. Sada ide ono kako bi nekad i bilo nešto ali bi se „poklali“ kako ona kaže što je zapravo i istina. I onda naravno pred sami kraj kad sam konačno skočio sa litice od svega ovoga čitam da u dubini srca još uvijek me voli. Srce se nikad nije činilo tako duboko ....... Šta se desilo na kraju? Ne znam ni sam! Kako sam ja? Pa da vidimo : rekao sam svoju tajnu,i sada je situacija mnogo čudna. Pokušavam da mrzim tu osobu ali dovraga ne možeš mrziti te oči. I sada se pitam da li je vrijedno ovo sve? Ma šta ja pričam naravno da jeste,više od svega... Iako ne znam ishod ovog razgovora,ovog čuda znam jednu stvar. A to je da se neću predati.Nikad nisam,nikad neću,ovo je moja igra... Danas,sutra ili nekad tamo ali vrijeme je čudna stvar a do tada desiće se mnogo toga... *** Ovo je već druga sedmica kako je sve ovo počelo i kako ja o svemu ovome i pišem. Nisam nikada u životu imao više inspiracije a manje napisao. I pored svega moja najbolja prijateljica koja mi je kao sestra ima momka koji je ljubmoran do bola, tako da jedina osoba s kojom zapravo hoću da razgovaram o svemu je nedostupna. Ali znate kako to ide,kad krene jednostavno ne staje... A što se tiče ovog gore ... Sve je zapravo smrskano,sve je u komadićima a ja pokušavam da sastavim ovu slagalicu. Mrzim sebe što je ovo došlo ovako kasno,ali ja jednostavno nisam mogao ranije,čekao sam a sada ispaštam... Jedna stvar je sigurna, a to je da ću ubuduće paziti šta govorim jer kad jednom kažete da vam je život „dosadan“ u sekundi će se pretvoriti u „Telemundo“. I toliko tački je u ovom tekstu,ne znam da li je to zbog toga što nemam šta reći,sto ne želim nešto reći ili je to zbog toga sto jednostavno imam neku potrebu. I recite vi meni sad : kako ostati normalan poslije svega ? Gdje je izlaz,da li postoji ili je jedina stvar koja mi je preostala zapravo vrijeme,a ja mrzim satove! Stvarno pokušavam naći rješenje a nema ga. Jednu stvar koju sam naučio iz ovog ono što su mi drugi govorili ono što ja vama sad govorim,ono što vi nećete poslušati je to da ne skrivate osjećaje. Jer ako radite to onda ste potonuli i prije nego udarite od santu leda. Rekao sam već da neću odustati,postoji toliko razloga a najviše zbog toga što ne znam „šta bi bilo kad bi bilo“, i patit ću i vrijeme će prolaziti ali ja neću pustiti,moram znati makar to značilo bol. Jer... Jer te oči koje skrivaju mnogo toga,taj pogled zbog kojeg se rastavljaš na djelove, taj miris i taj osjećaj da je pored tebe netko,ona osoba koja te razumije i zbog koje si tako miran, ona osoba koju toliko voliš čak i kad se posvađate jer znate da je to samo zbog toga što ste oboje tvrdoglavi a zapravo ti nedostaje, ona osoba koju samo želiš čuti,čuti taj glas,glas koji je tako umiljat,želiš je slušati jer jednostavno uživaš, ona osoba o kojoj možeš napisati roman,ona osoba za koju bi dao mnogo toga, ona osoba koju bi tješio kada bi plakala,ona osoba koju bi štitio od drugih,to je ono što "ne želim pustiti" to je ono što "neću pustiti". Nisam nikada nekome rekao da „volim“ a da sam iznutra umirao... "Ponekad je dovoljan samo pogled da bi imao sve. U tom trenutku nije bitan zagrljaj,nije bitan poljubac,nisu bitne riječi jer u tom pogledu imaš baš to sve a da to niko i ne zna. Tako tajanstveno i prelijepo,tako nevino,baš onako sa osmijehom kako samo to ona zna... " Ever thine... Ever mine... Ever ours... ja NE DAM NA TEBE jer VOLIM TE !!!
0 Comments
"Možda bi nekad i bilo bolje da smo se sa kamenom rodili umjesto sa srcem. Bar ne bi imali emocije, ne bi imali osjećaje i ne bi bilo mogućnosti da nas povrijede drugi, jednostavno ne bi boljelo."
Dok sam se gubio u noći u jednom gradu, bio sam na putu za drugi. Još uvijek s bile neke zvijezde na nebu i kao da su me pratile, kao da su čekale da uđem u onaj autobus i da se jednostavno ugase. Uvijek je dobro „na putu“ jer kraj sebe imaš ekipu koja jednostavno nije normalna. I šta reći o gradu o kojem su mnogi govorili, pisali, šta reći o gradu o kojem je već rečeno sve? Možda samo da ponovim da se taj „raj“ na zemlji nalazi baš tamo, daleko ispod krajolika, ispod vela oblaka čekajući da neko zakorači na njegovo tlo. I neće se pokajati, svi će biti zapanjeni Sarajevom. Savršen pogled, mnoštvo ljudi i jednostavno put kojim moraš koračati. Ali otišli smo mi i na sajam knjige. Ja i dalje ne mogu da vjerujem da onoliko ljudi voli čitati. Ali eto, izgleda da je svašta moguće. Koliko god put bio zanimljiv, koliko god bih ja želio ostati tamo još dugo, moramo se vratiti kući. Ali i to ima nekako pozitivnu stranu jer to samo znači da ćemo ponovo u onaj autobus, a u njemu ima svašta .I doista bilo je svega, bilo je zanimljivo pa bar pred sami kraj kad sam se jednostavno izgubio u nečemu. Ali iako sam ja bio izgubljen čuo sam da je nečije ćelo „aerodromska pista“,da mora kupiti „brušilicu“ jer treba nešto da popravi i još štošta je bilo u tom autobusu te noći...I bilo je padova i udaraca (ja stvarno ne znam zašto prave šipke za držanje u autobusu kada one služe za sve samo ne za držanje), moja divna prijateljica Ajdina vjerovatno ima dvije glave umjesto jedne sad.I da spomenem dvojicu mojih prijatelja kojima se malo mantalo,ali znate samo malo-ma ko bi znao od čega. Bio je čak i jedan metuzalem (momak riječi nije progovorio svo vrijeme, na kraju sam pomislio da su velike šanse da je gluh). I naravno „ljubav“,pa mislim stvarno kako ova riječ prosto može da se uvuče u sve moguće?Divim joj se kako joj to sve uspijeva...Pa to bi nekako „u biti“ bilo to. Imate slike gore pa uživajte u svemu, morao sam ovo da skratim jer deset je sati ujutro, a ja sam tek ustao nakon 22 sata nespavanja. Skoro da zaboravim, desilo se nešto za šta sam mislio da se neće desiti nikada. Upoznao sam Amilu, znate ona cura iz Tuzle o kojoj sam uvijek pričao (pa prekrižio sam jednu stvar sa moje liste), a nekako je čudno da sam ih prekrižio dosta u ovom mjesecu. Ima dosta slika, Sarajevo , ja, neki drugi ljudi ,prijatelji sve ovo u jednom velikom albumu kojeg ću dugooo pamtiti. S ljubavlju i mržnjom... zbog nas... |
Archives
March 2020
|
RSS Feed
